Zašto volimo digitalni način življenja
June 18th, 2008Prema spikeru na radijskoj postaji Virgin Radio koji upravo slušam, prometna gužva u Londonu je nevjerojatna. Redovi i zastoji svakodnevna su pojava u glavnom gradu Velike Britanije na kraju radnoga vremena kad mnoštvo zaposlenih hrli doma na večeru, slušajući pozorno najnovije vijesti između brbljanja DJ-a i pop glazbe. Ipak, unatoč tome što slušam londonski radio, ja nisam jedan od tih koji su zaglavili u prometnom kaosu. Nalazim se gotovo šest tisuća kilometara daleko od Londona, u Torontu, i upravo sam za ručkom u svojoj kuhinji. Volim skočiti do svoga rodnoga grada, no tako da ne moram izaći iz kuće. Uopće mi ne nedostaju prometne gužve, međutim, nedostaje mi atmosfera Londona. Zato, kad god mi zatreba mala doza doma, posegnem za tehnologijom.
To je i razlog zašto volim svoj posao. Slobodni sam novinar i pretežno pišem o tehnološkim temama. Tako često imam prigodu poigrati se s raznim napravama i softverom, puno prije nego što sve to stigne do trgovina. Uzmite, na primjer, radio. To, zapravo, uopće nije radio, nego uređaj koji se zove SoundBridge, fino oblikovani cilindar dužine oko 25 i širine oko pet centimetara, spojen s mojim kućnim stereosustavom, internetom i osobnim računalom koje se nalazi u radnoj sobi na katu. Uključim ga kad god mi zatreba, ovisno o raspoloženju. Danas - to je London. Navečer, bit će to malo finog jazza, a preko vikenda latinozvukovi iz Miamija.
Mnoštvo radiopostaja diljem svijeta svoj program prenose i putem interneta, i sve što trebam napraviti je tek jedan klik - i slušati ih.
Naravno, slušam glazbu i s CD-a koju sam presnimio na svoj drugi tvrdi disk u svom računalu. Odande mogu povući bilo kojeg glazbenika, album, a mogu napraviti i poseban odabir glazbe. Više se ne moram mučiti s pretraživanjem ladica u kojima su originali. Takav je moj digitalni način života. Ja sam tehno-šmokljan i uživam u tome. Nije to samo uživanje u nečemu novom nego u stvarima koje te nove naprave mijenjaju i poboljšavaju u mom poslu, u načinu relaksacije i ostalim aspektima svakodnevnog života.
Ipak, taj tehno-način življenja ima i nekoliko mana. Ponajprije, teško je živjeti u budućnosti jer ste uglavnom sami dok čekate da većina ljudi prigrli nove tehnologije i počne u njima uživati. Uz to, često se događalo da neka nova tehnologija ne dođe do Kanade. Treći problem je i nešto što ćemo ovdje nazvati tehno-zavist.
Nedavno sam bio u Šangaju u Kini na jednoj konferenciji o mobilnom računalstvu. Tijekom stanke između predavanja počeo sam s kolegama razgovarati o prijenosu televizijskih programa putem mobitela. Jedan među nama, Eddie Chan - strašno pametan tip koji radi kao tehnološki konzultant u kanadskoj podružnici analitičke kuće IDC - izvadio je iz džepa Dell Axim, malo priručno računalo koje se putem bežične (tzv. Wi-Fi) mreže može spojiti s Internetom. Za samo nekoliko minuta na zaslonu tog uređaja mogli smo vidjeti programe svih TV postaja u Torontu. E, to je cool. Edi ima i Slingbox, uređaj koji se spaja s njegovim televizorom i omogućava mu prijenos bilo kojeg televizijskog programa što ga hvata u kući i kojem može pristupiti s bilo kojeg mjesta u svijetu gdje postoji pristup internetu.
To je jednostavno sjajno - jer tako nećete propustiti utakmicu svog kluba i bit ćete u toku sa svime što se događa u vašoj zemlji dok putujete svijetom sa svojim prijenosnim računalom ili 3G mobitelom. Moram to nabaviti, pomislio sam.
Jedan moj drugi kolega i prijatelj, Mark Stoakes, direktor tvrtke Kromer Radio, uspješne trgovine audio i videotehnologijama u Torontu, ima auto kakav sam oduvijek želio. Često zamišljam kako to mora biti: čekati u redu pred McDonaldsom. Nema problema, pogledat ću što ima novo na televiziji. Ili najnovije sportske rezultate. Kasnimo na vikend zbog prometne gužve petkom navečer? Klinci nas uopće ne gnjave jer su zabavljeni igrama na PlayStation2 konzoli ili gledanjem filma na zaslonu montiranom na stražnjem dijelu prednjih sjedala, sa slušalicama na ušima, dok mi naprijed slušamo glazbu. Uz to, uopće se ne mogu izgubiti jer u autu imam satelitsku navigaciju – GPS (Global Positioning System). Uvijek znam gdje se nalazim i kako doći do odredišta. GPS ne moram imati u autu, Dovoljno je da ga imam u mobitelu.
Moj Hewlett-Packard iPAQ je ono što zovu „pametni mobitel“, smartphone. Drugim riječima, to je više računalo nego telefon. Putem tog uređaja mogu slati i primati poruke e-pošte, surfati internetom, raditi nešto u Word dokumentima i besplatno razgovarati s bilo kime u svijetu, svaki put kad sam u dometu neke Wi-Fi bežične mreže. HP iPAQ ima i poseban utor za memorijske kartice putem kojih u uređaj mogu instalirati razni dodatni softver ili glazbu koju slušam preko bežičnih slušalica.
Mogao bih sad o tim stvarima, koje nas tehno-zaljubljenike očaravaju, pričati unedogled, no može li tehnologija i običnog čovjeka učiniti sretnim? Ja mislim da može. Na primjer, naš pas Rusty ima ugrađen čip, što znači da ćemo ga, ako se izgubi, jednostavno moći pronaći. Moj 78-godišnji otac doista uživa u dopisivanju porukama e-pošte s prijateljima i obitelji putem svog prijenosnog računala. Ja sam otišao korak dalje pa telefoniram putem interneta. Moja najstarija kći, Meaghan, studira za kuharicu i mjesecima zna biti u Italiji, na postdiplomskom studiju. Uz pomoć prijenosnog računala, web kamere i internetskog telefona čuje se sa svojim dečkom i svim prijateljima. Naravno, i mene nazove, premda samo onda kad joj ustreba još novca. Unatoč tome, nema cijene koja bi se mogla staviti na tehnologiju koja vam omogućava da svoju kćer vidite i čujete dok je tisućama kilometara daleko od vas.
Štoviše, tehnologija mi je pomogla da „oživim“ svoju majku koja je umrla još prije deset godina. Tata mi je donio kofer prepun fotografija obitelji. Bilo je unutra i više od tri tisuće dijapozitiva. Kako bi ih vidjeli, morate imati projektor — zato sam ih digitalizirao. To nije bio baš lak zadatak jer ih većina običnih skenera ne može kvalitetno prebaciti u digitalni zapis. Onda sam na najvećem svjetskom Sajmu potrošačke elektronike u Las Vegasu uočio HP ScanJet 4050, model koji dolazi s plastičnim dodatkom namijenim upravo za unos i skeniranje dijapozitiva. Bio sam toliko oduševljen tim uređajem da sam ga odmah kupio i na njemu digitalizirao obiteljsku zbirku fotografija, snimljenih još tamo od 1955. do 1972. Za očev 78 rođendan, prošlog srpnja, darovali smo mu digitalni okvir za slike prepun fotografija na kojima se može vidjeti cijeli njegov život s mamom. Njegov izraz lica kad je ponovo vidio te fotografije, kako se izmjenjuju jedna za drugom, jednostavno je neprocjenjiv. Znao sam da sam ga usrećio, a i sâm sam zbog toga bio sretan.
ad idem do kartonskih kutija koje sam davno stavio u spremište ispod stuba. Unutra su moje stare ploče, „longplejke“ koje sam odlučio digitalizirati. Usput sam digitalizirao i obiteljske fotoalbume i snimio ih na CD-e koje sam svima poslao kao dar za Božić. Jednom, kad za to nađem vremena, digitalizirat ću i sve one kasete koje sam snimio kao audiopisma i slao kući kad sam s roditeljima živio u Japanu. Možda napravim i slide show s fotografijama iz Japana koji će pratiti naši glasovi kao zvučna kulisa. Slušanje mojega glasa dok sam bio sedmogodišnjak neopisiva je zabava za moje klince. Možda sve to stavim i na svoju web stranicu.
Kako bilo i bez obzira na njene dobre i loše strane, uvijek će biti neki novi komad tehnologije koji ćete poželjeti imati. Na jednoj konferenciji prošlog ljeta u New Yorku vidio sam sljedeću stvar koju „moram imati“ - kućni poslužitelj. Vidite, kako se sve oko nas postupno digitalizira, morat ćemo pronaći neko mjesto na kojem ćemo držati sve naše filmove, glazbu i fotografije. Kućni poslužitelj zapravo je snažnije osobno računalo s puno prostora za spremanje podataka, ali bez ekrana. Ono doslovno „opslužuje“ bilo koje drugo računalo koje je s njime spojeno. Isto tako, mogu mu pristupiti i putem interneta, što je neprocjenjivo u onim trenutcima kad mi je nešto od kuće potrebno za posao, a nalazim se na putu.
Jednom, kad se kućne digitalne tehnologije i internetske usluge još više razviju, moći ćemo ih koristiti za preuzimanje filmova, umjesto da ih posuđujemo u videoteci, za snimanje utakmica ili serija s televizije, moći ćemo pokrenuti kućni nadzorni sustav kad nikoga nema doma koji će me upozoriti porukom na mobitelu ako se dogodi nešto nepredviđeno, i još koješta drugo.
Budućnost je stigla, a sav taj napredak postupno preuzimamo u svoj svakodnevni život. Kako nam tehnologija omogućava da radimo razne stvari, na raznim mjestima, bilo kada, tako postupno i nestaje razlika između onoga što radimo i vremena koje smo prije strogo odvajali za obitelj ili zabavu. Mnogima se ne sviđa taj pritisak, no digitalni način življenja meni je postao tako prirodan, kao ispijanje čaja ujutro. Ne mogu zamisliti život bez tehnologije.